القهار
كلمة (القهّار) في اللغة صيغة مبالغة من القهر، ومعناه الإجبار،...
Prenosi se od Ibn Abbasa, radijallahu 'anhuma, da je kazao: "Vjerovjesnik, sallallahu 'alejhi ve sellem, molio bi riječima: 'Rabbi e'inni ve la tu'in 'alejje, vensurni vela tensur 'alejje, vemkur li vela temkur 'alejje, vehdini ve jessir hudaje ilejje, vensurni 'ala men bega 'alejje. Allahumme 'idžalni leke šakiren, leke zakiren, leke rahiben, leke mitva'an, ilejke muhbiten (ili je rekao: muniben). Rabbi tekabbel tevbeti vagsil havbeti ve edžib da'veti ve sebbit hudžžeti vehdi kalbi ve seddid lisani veslul sehimete kalbi - Gospodaru, podupri me (protiv mojih neprijatelja), a nemoj njih podupirati protiv mene. Pomozi me (protiv njih), a njih nemoj potpomagati protiv mene. Pomozi mi u razotkrivanju njihovih zamki i ometi njihove zamke prema meni. Uputi me na dobro i olakšaj mi da činim dobro i pomozi me protiv onih koji me ugnjetavaju. Allahu, Gospodaru, učini me od onih koji Ti puno zahvaljuju, koji Te se puno sjećaju, koji Te se puno boje, koji su Ti puno pokorni, koji su Ti puno ponizni, koji Te često dozivaju (ili je rekao: koji Ti se vraćaju). Gospodaru, primi moje pokajanje, izbriši moje grijehe, primi moju dovu, učini me uvjerljivim u mojim dokazima, uputi moje srce, učini moj jezik ispravnim, i izbaci iz mog srca mržnju i podlost."
Vjerovjesnik, sallallahu 'alejhi ve sellem, molio bi i upućivao dovu riječima: “Rabbi e'inni”: usmjeri me i podrži da Ti činim zikr, da Ti se zahvaljujem i da Ti ibadet na naljepši način činim. “Vela tu'in 'alejje”: Ne potpomaži i ne podupiri protiv mene one koji će me spriječiti da Ti budem pokoran, bilo da se radi o ljudskim ili džinskim šejtanima. “Vensurni vela tensur 'alejje”: Pomozi me protiv naroda nevjerničkog i nemoj dopustiti da me oni nadvladaju ili pomozi me protiv mene samog jer ja sam sebi najveći neprijatelj, a nemoj pomagati dušu koja je sklona zlu protiv mene pa da slijedim prohtjeve i napustim Pravi put. “Vemkur li vela temkur 'alejje”: Učini da u spletke padnu moji neprijatelji koji pletke protiv mene pletu i da u njih padnu odakle se i ne nadaju, a nemoj tako prema meni učiniti i nemoj dozvoliti da se to meni desi. Mekr (pravljenje spletki), jedno je od Allahovih svojstava djelovanja (sifat fi'lijjeh), ali se Allah njime ne opisuje uvijek i u svakom slučaju tj. općenito, nego samo ona kada je to svojstvo pohvalno, kao npr. kada se radi o Njegovim spletkama prema nevjernicima, prema onima koji prave spletke vjernicima i sl. Nije ispravno negirati od Allaha ovo svojstvo, jer ga je On sebi pripisao, nego ga je obaveza potvrditi na način kako to Njemu i dolikuje. “Vehdini ve jessir hudaje ilejje”: Uputi me ka onome što je dobro, olakšaj mi slijeđenje upute, kako mi pokornost Tebi ne bi bila teška i kako me nešto od ibadeta ne bi odvratilo. “Vensurni 'ala men bega 'alejje”: Pomozi mi protiv onoga ko mi nepravdu čini i uznemirava me. “Allahumme 'idžalni leke šakiren”: Allahu, daj da Ti na blagodatima zahvaljujem, “leke zakiren”: da Te se sjećam i uvijek Te spominjem, “leke rahiben“: da Te se bojim i javno i tajno, “leke mitva'an”: da Ti budem puno pokoran i ponizan, “ilejke muhbiten”: da Ti budem ponizan i skrušen. “Muniben”: i da Ti se kajem i vraćam tevbom, jer je tevba, ustvari vraćanje sa puta grijeha na put pokornosti. “Rabbi tekabbel tevbeti”: primi moje pokajanje i daj da ono bude ispravno, da bude u skladu sa pravillima i da ispuni uslove primanja. “Vagsil havbeti”: Obriši moje grijehe, “ve edžib da'veti”: primi moje dove, “ve sebbit hudžžeti”: učvrsti moje dokaze prema neprijateljima na ovome svijetu, ili učvrsti moj govor i potvrdu vjerovanja na ovome svijetu i prilikom odgovora melecima. “Vehdi kalbi ve seddid lisani”: Daj da moj jezik ispravno govori i da ne govori osim istinu, “veslul sehimete kalbi”: izbaci iz mog srca zlobu, podlost, zavist i slične ružne osobine koje nastanjuju srce.
رمضانُ شهرُ الانتصاراتِ الإسلاميةِ العظيمةِ، والفتوحاتِ الخالدةِ في قديمِ التاريخِ وحديثِهِ.
ومنْ أعظمِ تلكَ الفتوحاتِ: فتحُ مكةَ، وكان في العشرينَ من شهرِ رمضانَ في العامِ الثامنِ منَ الهجرةِ المُشَرّفةِ.
فِي هذهِ الغزوةِ دخلَ رسولُ اللهِ صلّى اللهُ عليهِ وسلمَ مكةَ في جيشٍ قِوامُه عشرةُ آلافِ مقاتلٍ، على إثْرِ نقضِ قريشٍ للعهدِ الذي أُبرمَ بينها وبينَهُ في صُلحِ الحُدَيْبِيَةِ، وبعدَ دخولِهِ مكةَ أخذَ صلىَ اللهُ عليهِ وسلمَ يطوفُ بالكعبةِ المُشرفةِ، ويَطعنُ الأصنامَ التي كانتْ حولَها بقَوسٍ في يدِهِ، وهوَ يُرددُ: «جَاءَ الْحَقُّ وَزَهَقَ الْبَاطِلُ إِنَّ الْبَاطِلَ كَانَ زَهُوقًا» (81)الإسراء، وأمرَ بتلكَ الأصنامِ فكُسِرَتْ، ولما رأى الرسولُ صناديدَ قريشٍ وقدْ طأطأوا رؤوسَهمْ ذُلاً وانكساراً سألهُم " ما تظنونَ أني فاعلٌ بكُم؟" قالوا: "خيراً، أخٌ كريمٌ وابنُ أخٍ كريمٍ"، فأعلنَ جوهرَ الرسالةِ المحمديةِ، رسالةِ الرأفةِ والرحمةِ، والعفوِ عندَ المَقدُرَةِ، بقولِه:" اليومَ أقولُ لكمْ ما قالَ أخِي يوسفُ من قبلُ: "لا تثريبَ عليكمْ اليومَ يغفرُ اللهُ لكمْ، وهو أرحمُ الراحمينْ، اذهبوا فأنتمُ الطُلَقَاءُ".